Home  ::  Aktuelno  ::  Blog  ::  Maja Piščević  ::  Ko se boji vuka još?

Autor: Maja Piščević

Ko se boji vuka još?

24. 03. 2010

Zajednički proživljeno iskustvo u vremenu izazova povezuje ljude na jedinstveno dubok način i pravi je test individualnih karakteristika.

Sivo novembarsko jutro 2007, Falls River, West Virginia (US). Nas tridesetak, većinom Ameri­kanaca i tek poneko iz istočne Evrope, bivših sovjetskih republika i ostatka sveta, promrzli stojimo na ledenoj tra­vi, nogu mokrih od rose koju još nije dotaklo sunce. Pokušavamo da održi­mo raspoloženje sitnim dosetkama, ali nikome iskreno nije do smeha, pred nama je previše neizvesnosti. Već nedelju dana smo u Charlottesvillu, na Federal Executive Institute, mi, služ­benici američke Vlade izabrani izme­đu stotina kolega da pohađamo Leadership program u ovoj najprestižnijoj američkoj instituciji za oblikovanje li­derskih veština.

FEI, kako se skraćeno zove, obuhva­ta kompleks niskih zgrada, tačnije rezidencijalnih vila sa početka prošlog veka, usred šume na valovitom proplanku.

Cilj - maksimalni rezultati

Unutar visokih zidova imanja sve je prilagođeno ostvarenju krajnje svrhe našeg dvonedeljnog boravka - postiza­nju maksimalnih rezultata. Radni dan počinje u pola devet i traje često do ka­snih noćnih sati. Neretko, nastavljamo rad i posle večere, obično predavanjima uglednih predstavnika zvaničnog establišmenta, novinara, ili eksperata za predsedničke kampanje.

Smešteni smo u elegantnim, udob­nim apartmanima koji se nalaze u istim objektima u kojima se odvija obuka, a tu je i restoran u kome u svakom trenut­ku možemo da se poslužimo vrhunski pripremljenim obrocima koji uključu­ju najbolje vrste sveže morske ribe, do­maća peciva, mirisne salate i kolače od kojih zastaje dah. U blizini je teretana opremljena ekskluzivnim spravama na pneumatski pogon.

Neočekivane situacije

Program je izuzetno dinamičan. Među sobom se šalimo da smo učesni­ci nekakvog eksperimenta u kome smo na početku temeljno resetovani, oslobo­đeni sopstvenih predrasuda i usvojenih stavova i otvoreni za prijem novih, dru­gačijih i drugačije raspoređenih sazna­nja. Između predavanja, tokom prak­tičnog rada, postavljeni smo u različite neočekivane situacije sa kratkim vreme­nom za pripremu reakcije ili odgovora. Na primer, svako izvlači po jedan papir na kome je započet tekst scene poten­cijalnog sukoba sa svojim podređenim (recimo zabušantom). Imamo ukupno tri minuta da sa svojim parom pripremi-mo, a potom odglumimo scenu i završi­mo je do kraja tako što ćemo u dijalogu razrešiti sukob. Često radimo u timovi­ma sastavljenim po nama nejasnim kriterijumima, a ponekad i sami, suočava­jući se sa sopstvenim ograničenjima. Sve se snima i kasnije od strane grupe racio­nalno analizira do najsitnijeg gesta, boje glasa, pokreta ruke, poslatih poruka. Ne pamtim da sam posle najtežih skijaških dana uveče osećala tako dubok umor i želju da u tišini budem sama.

Prvo naravoučenije

Ali, ovo danas je nešto sasvim novo. Današnji dan provešćemo van kampusa, u prirodi, iskustveno istražujući značaj timskog rada. Na prvi pogled ambijent deluje kao nasumično izabran propla­nak okružen gustom šumom na valovitom terenu. Do kraja dana postaće nam jasno da je čitav prostor pažljivo pripre­mljen za trening koji će organizovati iskusni vodiči.

Započinjemo program vežbama zagrevanja. Treba da formiramo krug što većeg prečnika u kome ćemo se svi dr­žati za ruke. Sada polako krenite ka cen­tru, sugeriše jedan od vodiča. Krug se sužava, a sa njim i rastojanje između na­ših tela. Na kraju smo bukvalno stisnuti jedni uz druge i prvi put tog jutra nam je toplo. Smejemo se od mešavine sti­da zbog iznenadne bliskosti i prijatnosti zbog topline. Eto prvog naravoučenija, pomislih: kad ti je hladno ušuškaj se u grupu.

Uz prve zrake sunca koji nam greju lica i podižu raspoloženje, podeljeni smo u tri grupe, svaka od nas desetak sa po jednim vodičem i nekoliko dodatnih učesnika koji nam deluju kao posmatrači (kasnije ćemo primetiti da pažlji­vo prate i beleže opažanja o radu sva­ke grupe i svakog od nas). Moju grupu predvodi zgodni crnac Antonio, upo­znajemo se i svi smo pozvani da svom imenu dodamo po jedan pridev koji po­činje prvim slovom našeg imena. Tako postajemo Awesome Antonio, Perfect Peter, Jumping Jed, Tremendous Trish, Mighty Maja... ispisujemo nova imena na nalepnicama koje lepimo sebi na ja­kne kako bismo u svakom trenutku mo­gli da se oslovljavamo po imenu.

"Slepci" i vodiči

Grupe se razdvajaju, ostajemo sami na poljani sa Antoniom. Delimo se na parove, a u okviru para na osobu A i B. Svaki par dobija po jednu maramu i svi B moraju sebi da vežu povez preko očiju. Zadatak A je da svog slepog para, koristeći isključivo svoj glas, provede kroz prostor koji će odrediti vodič na­stojeći da mu na najbolji način opiše te­ren i prepreke na putu. Bilo kakav dodir je najstrože zabranjen. U prvoj podeli ja sam "slepac". Vodi me Tremendous Trish, crvenokosa hladna Amerikanka s ko­jom do tada jedva da sam razmenila po­neki pozdrav. Podloga je čas blatnjava, čas kamenita, klizava od vlažnog lišća, pa iznenada strma. Provlačimo se ispod granja, prelazimo preko klackalica, pen­tramo se uz poligone. Slušam Triš s pa­žnjom s kojom, čini mi se, nikoga pre u životu nisam slušala. Upijam svaku nje­nu instrukciju i dajem sve od sebe da što tačnije izvršim njene komande, jer je to u mom direktnom interesu. "Tri mala koraka desno, sada polako napred, još dva koraka i stizeš do prepreke u visi­ni kolena, napipaj je desnom nogom, sad se osloni, i podigni levu nogu, ne brini nije dugačka, polako prenesi težinu, odlično, bravo, idemo dalje...". Prvi put primećujem da Triš ima topao, prijatan glas, koji uliva poverenje. Ipak, još uvek ne mogu da savladam strah od koga mi klecaju kolena, dok rukama haotično mašem pokušavajući da održim ravnotežu. Bože, kad bi me sad neko vi­deo, deca na primer, pomislim, ali ne­mam vremena da se duže pozabavim ovom idejom, jer dok se spuštamo str­mom blatnjavom nizbrdicom iznenada me ošine nešto po licu. Prepadnem se i kriknem, a Triš me smiruje: "Sve je OK, to je samo grančica". Kasnije vra­ćam film i shvatam značaj reci ''stavi se u tuđu kožu". Triš je bila toliko zauze­ta instrukcijama kojima će me provesti kroz teren, da nije obratila pažnju na sit­nicu od koje je meni zastao dah.

Svest o odgovornosti

Nemam ideju koliko ovaj hod po mukama traje, niti koliko smo prešli, ali osećam da sam na kraju snage. Kao da me je čuo, Antonio konačno najavljuje cilj. Mo­žete da skinete poveze, dovikuje nam. Jednim pokretom povlačim povez i pre nego što shvatim šta radim, grlim mrša­vu Triš prema kojoj osećam neizmernu zahvalnost i nešto što podseća na ljubav. Kakva dramatična promena odnosa posle samo desetak minuta ove čudne vežbe! Triš se smeje, ali nema vremena za emoci­je jer odmah moramo da zamenimo uloge.

Dok me je Triš vodila zavidela sam joj na ulozi. Mislila sam, lako je njoj, sve vidi, sve zna šta je očekuje. Već na samom početku otkrivam da sam bila u zabludi. Svest o odgovornosti za osobu koju vodim potpuno mi je promenila percepci­ju. Panično tražim najbolje reči, mučim se da procenim udaljenost, da joj objasnim šta je čeka u sledećem a šta u tri naredna koraka. Borim se sa željom da je pridržim za ruku. Pazi sad, kažem pred blatnjavom stenom ispred nas, a ona se ukopa i pita: na šta da pazim? Na momente mi je be­skrajno žao onako jadne i bespomoćne, a onda me iz tog istog razloga nervira što toliko zavisi od mene. Konačno stižemo do cilja i sada se Triš baca na mene i ljubi me, zahvaljujući se.

Efekti

Antonio nam daje par minuta da među sobom razmenimo iskustva pre nego što krenemo u novu avanturu. Vičemo svi uglas kao deca preplavljena nepojmljivim otkrovenjem:

a.  ponekad je daleko teže preuzeti odgovornost za drugog, nego biti potpuno zavisan od drugog;

b.  međusobno poverenje je apsolutni preduslov dobrog timskog rada;

c.   svesno se odreći sopstvene nezavisnosti kada je to potrebno i omo­gućiti međuzavisnost sa članovima tima pravi je dokaz istinske zrelosti i
unutrašnje snage (a ne sopstvene slabosti, kako se često veruje);

d.  precizna i kontinuirana komunikacija je osnov uspešne realizacije tim­skih zadataka;

e.   empatija - saosećanje nije luksuz rezervisan samo za porodicu i prijatelje, u poslovnom timu nema jače ko­hezivne sile između članova grupe;

f.   zajednički proživljeno iskustvo u vremenu izazova povezuje ljude na
jedinstveno dubok način i pravi je test individualnih karakteristika;

g.   suština liderstva nije u pitanju: šta je tu dobro za mene, nego: kako ja mogu najviše da pomognem;

h. snaga lidera nije u njemu samom, nego u njegovim sledbenicima. Nje­govu snagu čini njihova snaga;

 i.  kad vodiš  "slepca"  kome iskreno želiš da pomogneš, pokušaj da se staviš u njegovu kožu.

Antonio nas požuruje da krenemo du­blje u šumu. Niko od nas ne sluti da su pra­vi izazovi i najveća otkrića tek pred  nama...

  • Nema komentara.